Posljednji odraz mog lika

Sad neko drugi tebi pjeva

a ljubav večeras meni tvoja treba

jer posljednji je put

da gledam to sunce u očima tvojim

da gledam sebe u njima

gdje nikad u stvari mjesta imao nisam.

Sad znam kako je dalek i težak put do srca tvog

na kojem lutalice i kukavice kao ja

ostaju srca slomljenog.

O, kako sada htio bih na tren

da dirnem te ruke

da dirnem taj pogled

da dirnem te riječi koje lete nekud daleko od mene.

A nekad poslije,

kad pogledi se sretnu i uspomene na tren ožive

sjeti se riječi ove kukavice i lažova

i shvati njegove oči pune želja i snova

nizašto nisu krive.

Jer on sad nikog ne čeka

nikom nije rekao da mu dođe

on se sad zbija duboko u odjeću

a hod mu je sakrivanje u sebe.

On govori nečujno, on hoda nečujno.

Svi se sklanjaju pred njegovim pogledom

što uporno traži davno izgubljenu.

On hoda pognut do hladnog zida noći

a noć je duga do kraja noći.

U snovima putuje s tobom u tople predjele

ali se vraća prozebao od hladnoće srca tvog

i kao da traži nešto nevidljivo priginje se zemlji.

I plače kostima

I pati duhom

Nevidljivo,  daleko od očiju i 

neuhvatljivo.