Pjesnik slobode i ratnik mira, Komić Fadil (1972 – 1994)

Rodio se  09. 11. 1972. godine u Bosanskoj Otoci kao prvo muško dijete Ibrahima oca, i majke Emine.

Sa porodicom 1985. godine preseljava se i živi u Bosanskoj Krupi te pohađa i završava osnovnu školu. Kao i mnogi svršeni osnovci, upisuje se u Medicinsku školu u Bihaću putujući do nje najčešće vlakom.

Na početku rata ostaje u Bosanskoj Krupi kao pripadnik Teritorijalne odbrane svoga grada.

Prilikom formiranja 511. Slavne brdske brigade  u 5. Korpusu Armije Bosne i Hercegovine,  postaje njen pripadnik - bolničar u sanitetskoj službi.

U danima kada nije bio na liniji sa borcima, sa porodicom: ocem, majkom i dva mlađa brata živi u Cazinu, kao i većina preživjelih i izbjeglih Krupljana i Otočana.

Sa svojom brigadom prošao je sva ratišta od Otoke, Krupe, Grabeža i Hasinog vrha.... do paravojne autonomne pokrajine Fikreta Abdića  Zapadna Bosna i Skokova gdje je  poginuo  12. 07. 1994.godine.

Sudbina, da stalno seli i putuje, da mijenja dom, ali ipak: i u dobru i u zlu, uvijek sa porodicom, ovom je mladiću i šehidu odredila da njegovi zemni ostaci budu u ratu pokopani među najboljim poginulim sinovima svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Sahranjen je na mezarju Ometaljka u Pištalinama kao i mnogi suborci koji su čvrsto vjerovali da vladavina zla nije vječna, i da za mir i bolju budućnost vrijedi dati i svoj život.

U ovoj knjizi pjesama pjesnik produžava svoj unutarnji monolog o svojoj i mnogim ukradenim mladostima, o svom,  i, zbog nametnutog rata mnogim promjenjenim ili oduzetim nevinim životima.

Fadil je bio mlad čovjek, po opredjeljenju humanista, budući uspješan ljekar i književnik.

Spreman da pomogne svakom ko od njega pomoć zatraži. 

I, evo, konačno, sada ovom knjigom Pjesnik u njemu i iz njega progovara, jer se kao malo ko human nagledao ali i proživio toliko neljudskosti, osjetio toliko patnje, vidio toliko krvi... 

Čitanjem njegovih stihova pjesnik nas uvodi u njegov čudesni svijet empatije, saosjećanja koje sa njime zajedno proživljavamo.

Nema nikakve sumnje, Fadil - pjesnik je predosjećao i znao da će njegov život završiti naprasno, negdje na ratištu, baš kao i otac male Almase, zbog jednih čizama žutih.

Pažljiv čitalac naići će na pjesme koje govore o njegovoj unutrašnjoj borbi, o avetima zla koje je pobjeđivao najjačim oružjem: olovkom i papirom.

Stoga je i ova knjiga, oživjelih stihova sada već mrtvoga pjesnika još jedno zajedničko nam svjedočanstvo,  - riječ  -  viđeno njegovim očima i zapisano njegovom rukom.

Da se nikada ne zaboravi.

Hazim Alagić, Bihać,  8.03. 2007.