Pjesma o GUMENIM ČIZMAMA ŽUTIM
Muhamed
Hamo su ga zvali
borac u starom odijelu pocijepanom po stotine puta
stoji sad sam u kutku kuće tuđe i pogledom nemirno luta.
Prva je linija to
neman s' nebesa stisla i stegla tlo.
Luta pogled
po sobi utočištu hiljade duša
dok koprena tuge s njega ne slazi
jer u kutku jednom on nešto spazi
i misli mu poletješe nazad
svom domu, ženi i maloj Almazi.
Čizme – u glavi misli urlaju poput granata
gumene žute
baš kakve je mala Almaza nosila prije rata
i koje pod sobom ostaviše pute i pute.
Eh kako bi moja Almaza sretna bila
kad' bi ih na noge natakla
pa niz cestu u njima makla
a ne samo stajala tužno kraj puta
u opancima starim krpljenim hiljade puta.
Eh kad bih mogao da ih ponesem
i do nogu da joj ih donesem
i kažem:
Milo moje zlato
evo babo donio ti nešto
pa da ih moja ruka vješto
polako stavi na noge njene
pa je odvedem na mezar njene majke a moje žene
da i ona osjeti rijetke trenutke istinske sreće
koje nam niko nikad oduzeti neće.
E kad se sjetim kako je mala bila
jedva se vidjela iz majčina krila
tamo kod kuće
NAŠE
koja je sada ko zna čija
jer nemani nas natjeraše
da kod svega svoga naša prilika
tuđe pragove obija.
A gadan je život to
kad si u tuđem i na tuđem
i ko mi dođe i kome ja uđem
tuđe, tuđe,tuđe
Bože ima li išta luđe.
Eto moja Almaza
čizama običnih nema
a vidim iz njenih očiju,vaza
da meni je upućena molba nijema :
donesi mi babo čizme
ma kakve one bile
bez obzira šuplje il' gnjile
samo da bi mi crvene nogice bez čarapa skrile.
Da i ja mogu
k'o ostala djeca
pružiti nogu
a da mi ona od srama ne kleca
jer ova djeca ovdje babo
na razumiju šta je nas snašlo
ne razumiju šta je nemati il' imati slabo.
Babo reci mi
je li i tamo kod kuće naše ovako
svi imaju a mi ništa
jer ova djeca me straše
da su tamo samo zgarišta.
Ako je tako
bolje da ja i ti ko mama
poginemo uzdignute glave, bez srama
kad' ja ovako mala znam
kako je teško živjeti od tuđe sadake
kako li je tek tebe sram
kad' neko vidi naše brašno izvagano na gram
suze u očima tvojim do bola stisnute šake.
Preživjećemo mi nekako skupa
bez obzira što okolo nas je hiljade rupa
samo se ti čuvaj gore
kod šejtanskih ljudi
i ne misli na me
već otvorena oka budi
a ja ću nekako sama
učila je mene mama
šta i kako da se radi
a da se ne umre od gladi.
Pa kad opet dođeš
i obučemo naša nova odijela
ići ćemo do mame
jer ona je uvijek govorila:
ni mrtve žene ne vole da su same.
Da li bih ja smio
uzeti čizme ove
nikada lopov nisam bio
pitanja po Haminoj glavi plove.
Možda baš ovo dijete
čizme svoje sad sanja
a ništa gore od dječije sjete
i ništa duže od dječijeg nadanja.
Možda ni ono k'o moja Almaza
obuti ništa nema
pa tužno gleda kud' dječija staza
vodi kad se nema.
Dugo se Hamo borio u sebi
te uzeo bi čizme pa ne bi
i ipak pobijedi u njemu što vidjeće malu sretnu
brzo on uze gumene čizme i u ranac ih metnu.
I kad je krenuo kući
Kao da nosi sve belaje svijeta
Po mislima poče se vući :
Ukrao si
kajanje se javi
ukrao si
bubnja u glavi.
Na tren Hamo stade
i mrtav pade
jer čizme gumene žute
privukoše metke vrele i krute.
Posljednje misli promiču glavom
umornom od udara
šejtanskih metaka ljutih.
Eto osta moja Almaza
bez oca, majke i
GUMENIH ČIZAMA ŽUTIH.