NA STRAŽI

Trule grane pucaju

da l' korak nečiji ih gazi

u mraku misli se pitaju

dok mjesec do sunca se pazi.

Sumnja je tad drug

u tmini carstvu straha

a sat je previše dug

za trkača ponestala daha.

On.

U tmini je poput slijepca

što netom je vid izgubio

pa preklinje nebo, mjesec

što sunce je ubio.

Pita se ima li nešto

od ludosti luđe

sve do tad dok vješto

u utrobu zemljinu ne uđe.