Java sne je rušila (AIDI)
Probudi se, probudi i budi sa mnom – čujem u snu
s' mukom, teško otvorim oči, a ti si tu.
Zašto me budiš – pitam te
zašto se vraćaš u život moj, reci mi kad te molim
zašto mi dolaziš u rijetke mirne sne
kada sam uvjerio sebe da sam uspio da te prebolim.
Izvini reče ona
ako sam nešto zgriješila
k tebi me vraća ista ona spona
što nas je zajedno vezala.
Nisam te vidjela dugo
predugo za ovo prokleto srce što u grudima mi bije
proklinjala život, tebe prokleta prugo
što ne donosiš mi ga kao prije.
A život je tekao dalje
ratno vrijeme kažu sporo prolazi
slali smo momke u borbene ralje
a bat njihovih koraka me budio :
o Bože: On dolazi!
Mnogo je puta srce tada
kroz riku granata, fijuk gelera vrelih
poželjelo da sunce opet vlada
a ne vika, od pića, ljudi smjelih.
Živjela sam od uspomena
kojima nisam dala da blijede
prelazila ćutke preko svih opomena
koje me čekaju na svakom koraku
prijete, nanose bol i uporno, uporno slijede.
Jer željela sam da te volim
mada ti nisi tu
proklinjala tebe, Bože, kome se molim
zašto me posla stazom bola
da živim u vječnom snu.
Hiljade granata vrelih palo je daleko od mene
jer ja sam uporno čekala tebe
al' jedna zatvori moje zjene
i ubi srce moje, već izgorjelo vatrom
kojom sam patila sebe.
Jer ti se javljao nisi
mada sam danima čekala da čujem tvoj glas
a srce svoje u pete strpao ti si
mada si znao da je ono jedini traženi spas.
I sad sam sama
pored vojnika, šehita ležim
srce ubjeđujem svoje kako je žalosna moja poema
da je tu za vječnost cijelu najcrnja tama
al' ipak ono me tjera da još uvijek k tebi težim
mada zna da zajedno nikad nas više nema.
I samo ponekad na najdubljem dnu samoće
kad u mezaru svom pržim se k'o u paklu
poželim umjesto vojnika, šehita, mirnoće
da do mene ti baš ležiš tu.
Da bar tada osjetimo trenutke sreće
kada u onom poganom svijetu
zločine najcrnje rade kao da ne znaju da umrijeće
a prave od ljudi žrtve
od živih prave mrtve
jer gađaju u njih kao u živu metu.
Al' ima pravde, al' ima Boga
tek sada znam
čovjek postane svjestan toga
tek kada ostane sam
u kutku mezara nekih
u rupi kopanoj samo za njega
kad' krene put prostora nebeskih visokih i dalekih
i kad ga počne pržiti njegovih zlodjela žega
koja će neke, sigurno znam
u prah i pepeo da pretvori
jer nikad nisu osjetili patnju i sram
a bili su, a bili su veliki zlotvori.
Dok ona pod teškom zemljom leži
on je još uvijek gore
s osjećajem kao pauk u tuđoj mreži
sa srcem ustalasanim kao u buri more.
Ali to nije to
muško je kurva najveća
ma šta da se desi, bilo kakvo zlo
on ne postoji kao ni ruka treća.
Dok djevojka njegova gine
on je negdje daleko
sa jedinom mišlju, samo da ga želja mine
traži te na drugoj strani, požude rijeko.
Ona je mrtva pala
srce je njeno raznio geler vreli
ogromna ljubav što je u njega stala
prljavi asvalt preli.
Oči je svoje samo još tren
otvorene širom držala ona
tužan je pogled bio tad njen
dok joj u glavi tužnu melodiju svirahu
hiljade zvona.
A on je tad u zagrljaju druge
provodio trenutke pune sreće
a znao je za nju
njene časove duge, pune, prepune tuge
kojima se ona nikada više vratiti neće.
Jer ona je pala
misleći da je on samo njen
za njegova nevjerstva nije znala
s ljubavlju ga čekala iz sata u sat
svaki božiji tren.
Nju su ukopali
a da on nije ni znao da je pala
malena povorka ljudi dženazu su klanjali
on nije čuo a cijela je čaršija znala.
Od trena pogibije njene
prođoše mjesec, dva i tri
prođoše dvije mjesečeve mijene
i tek tad on uspije saznati.
Pokušao je da ne povjeruje
iskušavao srce svoje
zvao je al' nije mogao da je čuje
pitao se kakvu to igru nebesa kroje.
Išao do doma njena
crvenog od krvi
tamnog od zloslutnih sjena
od zla, što život njen smrvi.
I neko mu reče adresu njenu
maleni mezar u ćošku samu
noge ga nose, sam on krenu
prije no što ču žalosnu dramu.
Mezari šibljem okruženi
mezari svježim humkama ispunjeni
težak je vazduh, grlo se suši
bubnja u glavi, bol je u duši.
Zelena slova sa imenom njenim
on samo vidi početna slova
vjetrovi šibaju njegovom dušom
njišu ga kao kuću bez krova.
Dvadeset godina njenih teško je tu i stalo
o, Bože zar ti se ne čini
da je to suviše malo
za nju je život tek sad
u pravom smislu trebao da počne
a ti ga uze dok još ovako mlad
nije ni počeo ubirati
plodove života sočne.
Nad mezarom sad stoji
on,
kao pred Božijim sudom
grijehe svoje sad broji
u životu potrošenom, ludo.
I moli Boga i one prijeko
da i njega koja granata
pogodi tokom suludog rata
i kraj nje da ga spuste
kroz žile zemljine guste
da joj kaže u grobnoj tišini, bar tada
''u mom srcu ljubav ipak vlada''.
Čitam
sve baš sve je mrtvo, oči, dah i ruke
shvatam
njih je ubilo srce moje
koje uopšte shvatalo nije
da je voljeno i da se voli
jer bilo je nekad al' nekad prije
u njemu nešto slično
i ono zna kako to boli
kada ti ljubav uzvraćena nije.
A njeno je srce bilo
vrelo ljubavi zagrijano do usijanja
sreća, ljubav samo to se snilo
a java sne je rušila
kao od karata zdanja.
Osamnaest dugih mjeseci
ona je karte slagala
lagano uporno jednu na jednu
u njenim grudima ljubav i bol se vagala
a sve zarad, a sve zarad ljubav jednu
nevrijednu
tolike patnje i boli
jer on uopšte nije znao da voli
u njegovom srcu mrak je, tama najcrnja, zlo
srce koje nikad nije bilo plodno tlo
za ljubav, nježnost, istinu
jer tu svi pjevaju samo tužnu ariju
ljubav – šta je to
nešto neosjetljivo, nevidljivo
nešto što ne poznaje ovo srce kameno.
Ne poznaje
niti priznaje
jer ljubav uopšte ne postoji
ona je laž u primamnoj boji
koja se ljuštri lagano vremenom
postaje tamna, tamnija sve grđa i grđa
dok na kraju
kao i uvijek ne ostane samo hrđa
koja nit ima svjetla ni sjaja
i mirisom svojim guši
nagovještava dolazak kraja
kreće se tijelom lomi, krši i ruši
sve što podsjeća na ljubav
misli mile i drage
koje tad tonu u ponore pune
vrelog zla pakosti i laži
i mirisi njihovi prave avetske dune
zalud tu svjetlo mali procjep traži
jer ga nema
niti ga je ikad bilo
pod plaštom je sakrivena njena šema
a oko nje svo zlo se svilo
i zlom svim svojim ono neda
da je oko nečije spazi
i samo čuva i samo gleda
da svijetlo nevidljivom stazom ne slazi
u pratnji ljubavi, sreće i sloge
ne ovdje ne smiju kročiti blagostanja noge
jer život ide dalje zato
što je zlo tu
da, da što živite: zahvalite zlu
jer sreća nikamo ne vodi
ona je gora od najcrnjeg zla
i ako vaša noga stazom sreće hodi
znajte
da na kraju u odorama zla
završi svaka staza ta.
A ako neko pokuša iz srca svog
da izbaci zlo i tamu
i da ga zamijeni ljubav i sloga
kajaće se duboko upravo zbog toga
jer smrt je donio sebi samu.
Ona je htjela
mislila je da je vrijedno
da je u carstvu tame dovoljno živjela
i da je vrijeme da i ona
ugleda napokon sunce
osjeti zrake njegove tople i mile
kao muziku hiljade zvona
što zvukom svojim mame i dive
u svijetle pretvore dane sive
al' nije stigla čak ni tren
očima gledat' svu ljepotu svijeta
jer zlo je uzelo život njen
a bila je žena sa dušom djeteta.
Mezar joj iskopa zlo
i htjede je uzeti u okrilje svoje
pakošću, zavišću natopi tlo
u koje staviše tijelo ljubavi moje
al' njene oči prekrasne plave boje
ne dadoše da se oko nje
pakosti mreže kroje
jer dosta je tame te
pusti je bar dok joj kosti
u mezaru stoje
da živi ponosno, ljudski živote.
Ljubav si joj uzeo
njegovo srce okovao mržnjom i tamom
pa čak ni sad u zemljinoj utrobi vreloj
ne smije srcu svom jadnom i samom
da objasni što se zbilo
i šta se u njegovu srcu krilo
jer ono ne trpi ni tamu nit' vladara
jer život je mrlja na ekranu radara.