NOĆ

Koračam stazom zvijezda

tepihom mrtvih usnulih suza

što na mjesečini – nebeskom ogledalu

ogledaju se, trepere.

Koračam stazom tihom i mračnom

dolazim do vječne granice života

granice života i smrti.

Kroz tamu se proteže urlik

moj, tvoj il' ko zna čiji

nestaju zvijezde, nebesko ogledalo se lomi

ja padam, tonem.

Da li je to noćna mora?

Gle, to samo sviće zora.