Srebro moga neba

Ja znam srebreno nebo

puno zelenih zvijezda

sa stopalom u ilovači

sa koljenom na kamenu

sa suncem na ramenu

i mrakom u grlu.

Ja znam srebreno nebo…

Pod njim sam mirno disao

kao ptica u plavom prostranstvu

kao zimska tišina iznad samotnih predjela.

A kad su vjetrovi krenuli niz planine

moja su neba postajala kosa

i više nisu bila neba

nego teški plač samoće

koji nema vjetar gdje odnijeti

jer svi se od njega uklanjaju

i svi od njega bježe.