PAMTIM JE…

Ona je voljela dubinu prostora ovih

i žarko željela mjesečinu kao paučina meku

ona je željela svjetlost iz kamena

do ludila voljela ovu rijeku.

Voljela slapove njene

kao srž kostiju svojih

kao kap krvi

štosad bježi prema krajnjem korjenu svjetla.

U njoj je ona živjela

tiho kao udar groma

koji je sjaj munje negdje usput zaboravio

jer ona je bila sama, tamna i tiha

i nikad njeno lice nije obasjalo svjetlo

jer ona ga je u sebi skrila

da duboko unutra

osvjetli put mislima svojim od duše do srca.

Ona je bila iznad svih

ona je znala šta želi i hoće

pamtim njen lik u oštrom platnu rata

i njene oči u kojima se rađaju i nikad ne umiru

i tamne sve njene ljubavi.

Pamtim je, jer njena nemoć

je daleko bila jača od nečije moći.