SKITNICA

On, zagrne se nebom umjesto pokrivačem

usne mu bolno zgrčene i nijeme

ni jecaj ne čuješ, ni krik

tek vidiš njegov promrzli lik

pod zvijezdama obasjan plačem

ne zna za prostor i vrijeme.

U sablasnoj tami na najdubljem dnu

on vene dok prolazi noć

nigdje osmijeha nema u njegovom snu

utjeha od nekog nikad mu neće doć'.

Jedino tihi hod sjenki nekad ga prene

iz snova najcrnjih kao prokletstva hod

kao uzbrani cvijet srce mu lagano vene

dok noć lagano vene kao u magli brod.

I najzad će biti pokopan,

ne kao neko

i doći će dan neobasjan

a on ništa nije rek'o

a nikad nije imao sretan dan

a ipak nije poklek'o.

Sklopiće oči, kao latice cvijet

i odlutati kao da živ nije bio

venuo je noćima, danima bio klet

a mnoge je istine očima tužnim skrio.