Recenzija Huseina Derviševića

Ima pjesnika koji se cijeli svoj život trude da to budu i onih koji su to po rođenju, kojima je suđeno da nose svoj biljeg. Također postoje pjesnici koji sanjaju do kraja dugog života i oni koji sanjare tek koju sezonu, tek koju ''prosanjanu jesen''. Momak o kom govorim i u jednom i u drugom slučaju spada u ove druge: zanesen, mlad, a rano protjeran iz života, između dvije bitke, dvije smrti, između dva na brzinu dovršena obroka bilježio je ono što je izdvajao od ostalih snova u svojoj glavi. Iz njegovog ratničkog torbaka, iz torbice sa znakom Crvenog krsta, tako su, evo, izašle pred nas njegove pjesme, njegovi naboji emocija, bujice misli i zle slutnje, koje su ga tjerale da što prije zapiše sve što se moglo stići; baš kao da je znao da spada u one biološke jedinice koje imaju premalo vremena prje nego što sagore u milosti gospodara Hronosa. 

Mladića nisam poznavao i nije mi u prvom trenu bilo jasno kakav mi rukopis daju u ruke, ali već nakon prvih pročitanih pjesama s radošću sam rekao sebi: Evo pjesnika! On je posložio sav naš košmar, tješio mrtve umjesto nas na samoj liniji koja dijeli dva svijeta – ovaj i onaj – i, kao potaknut šapatom Svevišnjeg, uobličio svoje (i naše) snove u sezoni koja mu je bila data. Pjesme Fadila Komića među prvima je čitao Hazim Alagić. U kratkoj biografiji napisao je: ''Nema sumnje, Fadil – pjesnik predosjećao je svoju ranu smrt.'' 

Pa ko je, ustvari, Komić? I šta je sve Komić ako ne tek vizionar svoje sopstvene tragedije i jedan od mladih ljudi kojima nisu dozvolili da ostare? Sve zavisi od toga ko, kako i zašto pita. Iako bez bibliografskih jedinica, on je, po meni, istinski pjesnik prekinut zauvijek usred sezone slatkih snova. Međutim, ni to nije dovoljno, jer njegova književna zaostavština iz ratničkog torbaka traži kompleksnije posmatranje, koje podrazumijeva tumačenje s nekoliko nivoa ove zanimljive književne ličnosti obilježene nesvakidašnjim pečatom prokletstva.

''Pečat'', naravno, ne spominjem tek tako; s obzirom na sve ono sudbonosno što je nosio u sebi i na njegove književne tekstove, Komić bi, po mnogo čemu, gledan književno-historijski, mogao da se pridruži ovećoj armiji ''prokletih pjesnika'', koja se kroz historiju postrojava još od vremena Vijona, preko simbolista i svih onih naovamo koji su uglavnom prerano sazrijevali i nestajali iz života, vukući kroz život poseban biljeg. Ako se samo sjetimo kako su kratko živjele neke svjetske književne veličine (Novalis 19 godina, Lotreamon 23, Kits 26, Šeli i Jesenjin 30, ili, u našim uslovima Dušan Vasiljev 24 i Miljković 27), onda ćemo, čini se, lakše razumjeti pjesnika o kom je riječ. Pošto ''u životu nije novo mrijeti'', neki su pjesnici s biljegom doživljavali i poznije godine, ali su imali veoma čudne biografije. Rembo je, naprimjer, živio 37 godina, ali je svoj književni rad prekinuo sa osamnaest, pa je prosto zapanjujuće kako je u tako kratkom književnom životu mogao stvoriti svoja djela. Navest ću još jedan primjer: Fransoa Vijon. Ako za Remboa vele da je imao pravo na ''sveti nered svoga duha'', za Vijona kažu: pjesnik – razbojnik, đak s lijevih vješala, za koga je pisanje bila tek laka ludost. Dešavalo se uglavnom oko tih (i takvih) pjesnika sve ono što je bilo neobično i neuobičajeno, a što ih je izdvajalo ne samo od ostalih smrtnika nego i od umjetnika koji su živjeli normalnije i imali neki svoj, blaži, sudbinski pečat.

Neobično i neuobičajeno obilježilo je i Komićev život, njegovo ''sezonsko'' zapisivanje i sređivanje košmara koji on nije htio, daleko od Vijonovog smijeha sa vješala. Za razliku od mnogih ''prokletih pjesnika'', koji su se igrali sa sudbinom slažući svoje snove kao jedan dnevnik, naš pjesnik dovodio je u red svoje prokletstvo i naše, jer se sudbina poigravala s našim životima. Otud je za nas razumljiviji njegov dijalog s onim svijetom, pretočen u zrela razmišljanja, u sumnju, u osjećaj prevarenosti i u definisanje svih igara koje se igraju na teret čovjeku, krhkom i raspjevanom sanjaru. ''Sve je u zabludi/ Neostvarljiva, nedodirljiva/ Velika slika mojih snova/ Rasprsne se samo jednim pogledom...'', konstatovao je Komić već na samom početku zbirke, u pjesmi SEZONA SLATKIH SNOVA, vjerovatno svjestan prevare i uvjeren da će ostati zauvijek mlad, tek malo stariji od Novalisa.

A teško je pisati o prvim zbirkama, pogotovo ako je autor mlad i nepoznat. Međutim, djelo je pred nama i valja ga vrednovati, ma kako to dovodilo u sumnju objektivnost. U poslu tumača, uostalom, nezaobilazna je subjektivnost, pa, ma kako to ko gledao, bit ću i ja pomalo subjektivan – jer sam na strani pjesnika. A kako i ne bih, jer pjesnik je ionako žigosano biće i treba poštovati njegovo prokletstvo i njegov ''duhovni nered'', čega, u ovom slučaju, ima dovoljno i u dobroj (estetskoj) mjeri. Zbirka vrvi od uspjelih pjesnikovih unutarnjih projekcija koje su pod nazivnikom pjesme, ili snovi, svejedno. A tek pjesnička igra; začuđuje koliko je ima kod ovog mladog čovjeka, pa se pitam otkud ta sprdnja s pojmovima, otkud ta duhovita promišljanja, skenderovska igra riječi s učestalom rimom i ritam pun vedrine, ako je već on, Komić, bio svjestan svoje sudbine. Tako – doduše u izvjesnom broju pjesama, ali čak i u pjesmama s tamnijim ugođajem – vedrina ne jenjava, nego se spušta i penje kao neki leksički potok, pa se čini da ih je mogao ispjevati samo neko ko je bio rođeni pjesnik.

Nakon uvodne, već pomenute pjesmeć koja načinje niz uspješnih pjesama Fadila Komića, slijedi još jedna dobra cjelina, pjesnički diptih SOBA U SUTON, gdje soba, da li slučajno, predstavlja mjesto pjesnikovog biološkog početka i kraja, rasparčane u dvije sličice. Koliko je riječ o ''gorkoj'' sezoni snova, ali vrijednom literarnom materijalu, govori več i treća pjesma u nizu, SVAKOG TRENA JAUCI (Logorašima), potresan komadić iščupan iz živa čovjeka. Za razliku od pomenutih, neke pjesme imaju čisto lirski ugođaj, kao KAPLJICA KIŠE, gdje pjesnik, u predahu od bola, posmatra svijet okom zanesena dječaka (''U svakoj kapi zarobljena duga...'').

U nekim pjesmama Komić je prilično sputao emocije i snove, a više upregao racio. Tad kaže: ''Budi što jesi/na svom/plemenit na plemenitom''.

Kod ovog pjesnika, naravno, ima dosta angažovane poezije, privremenog, trenutaka koji blijede na jednoj vremenskoj distanci, ali prethodni primjer govori da svaki put nije tako. Listajući čitalac će naići na novi niz zanimljivih pjesama privlačnog ritma ili krležijanskog poigravanja sa smislom, i otkrit će kako kod Komića ''patnja u radosti pati'', te kako se pjesnik zna narugati svemu što navrh pera dođe.

Ova zbirka ima dosta općih mjesta, nabrzinu sročenih naslova i završnica, ili ideja koje je pojelo vrijeme, ali, ipak, dobre pjesme sustižu jedna drugu, tako da nailazimo na niz dobro izvedenih pjesničkih cjelina, doduše ne baš antologijskih, ali iskrenih i zanimljivo pisanih. Takve su i pjesme: KOLIKI JE ŽAR LJUBAVI, PROSTOR NEPOKORENI, OČI KAO TVOJE, JA NE ZNAM KO SI, ONI SU MI GOVORILI, SELJAK, SREBRO MOGA NEBA, MORE, NOĆ, RIJEČ OVA MOJA, GDJE ŽIVOT SMRTI, DA LI JE ON U PRAVU, U SPOMEN BRATU. Ovaj niz nadopunjavaju JAVA SNE JE RUŠILA i sjajna balada PJESMA O GUMENIM ČIZMAMA ŽUTIM, a to je itekako dovoljno za jednu zanimljivu i dobru pjesničku zbirku.

Zbog svega što sam naveo, reći ću još ovo. U nekim drugim vremenima, dok je još poezija imala smisla, ovaj pjesnik bi bio otkriće. A što bi i bio neko ko je znao napisati: ''U plaču se rodiš, u plaču umreš/A između toga ništa ne razumiješ'' (ŽIVOT), ili: ''Ostavio si me samu/Kao uvelu granu bagremovu'' (OSTAVIO SI ME SAMU).

Ovako, konstatovat ćemo da smo iz zaborava izvukli još jednog talentovanog dječaka koji je sa iskrenošću sanjao svoje snove i pridodati velikoj koloni tragičnih pjesnika još jednu jedinicu. I, ako bude sreće, i još poštenih tumača sa naših književnih prostora, dobili smo i jednu vrijednu pažnje književnu figuru: Fadila Komića.

Eto, snovi su pred nama. Oni su ponuđeni na književnoj trpezi i ima ih za svakoga – i po ukusu, i po kriterijima. Pa uživajmo dok su tu, dok sezona iznova traje, nažalost bez onog ko ih je sanjao.

Husein Dervišević