Recenzija Senije Midžić
Zbirka pjesama mladog pjesnika Fadila Komića, čiji je život nažalost tragično prekinut u ratu 1994. godine, uvodi nas u svijet mladića s iskustvom zrelog čovjeka. Iskustvo, prerano stečeno u surovoj borbi dobra protiv zla, izgubljena mladost među logorašima, ranjenima, ratnicima, i stalnim snom o slobodi, temeljni je dojam koji ostavlja ova zbirka. U svijetu traumatičnih slika i doživljaja, gubitka doma, izgnanstva, košmarnih refleksa neljudske stvarnosti, mraka i zla, ipak zasvjetluca iskra nade i vjere. « Ne boj se », kaže mladi pjesnik i ovaj usklik je moto i poruka cijele zbirke u kojoj je žar ljubavi prema domovini i dragoj pretočen u hrabrost i snagu. Patnja uzvisuje dušu, otvara duhovne vertikale mladog čovjeka i zapitanost misli nad surovom stvarnošću i čovjekom u njoj. Otkriće je i divljenja vrijedna spoznaja silne i proročanske vjere u « sjaj sunca novog kad pravda krivdu smrvi». Takva vjera i nada moguća je odista samo u mladom i hrabrom srcu ratnika. Ima ono, to srce, svojih ushita i razočarenja, zanosa i rezignacije, radosti i gorčine. Ali svaka ta emocija, upravo kontrasti njihovi, sublimirana je u refleksiju , misao i poruku koja odaje zrelost u poimanju svijeta, u objašnjavanju njegovom da bi bio prihvaćen i prihvatljiv kao život koji se » živi za ljude ».
Pjesnik je svoju zbirku podijelio u nekoliko ciklusa. Ciklus 1. posvećen je izgubljenim snovima i mladosti dvadesetogodišnjaka u surovom realitetu rata, intoniran tugom zbog prekinutih snova, boli zbog nemoći da se pomogne umirućem drugu. Ali aveti rata budu i prođu, a ratnici će naći « ljudsko srce sunca ». Snaga je to vjere koja izvire iz sigurnosti da će «ljudi zla i tame» apsolutno i izgubiti.
Ciklus 2. sav je u monologu duše koja je ranjena i pati, ali je spoznala da će « pamet pamtiti nas u dobru, njih po zlu, nas bit će, njih nikad tu...»
Ciklus 3. ističe ideal slobode kao najveći od svih ideala. Treba biti ono što jesi, « na svom plemenit na plemenitom«. A svoja zemlja je svetinja i dom također kome se vraća svaki dan mislima , nadom i vjerom jer « ne pitaj što možeš, što se smije, stani i brani svoje «, kaže pjesnik. Bolni gubici, pitanja, smutnja i šutnja, muk, a onda prkos zlu i svjetlo što mrak pregazi na prostoru nepokornih. Slike u kontrastu: svjetlo – mrak, život – smrt, nevini – krivi , mrtvi – živi, nečovjek – čovjek, optužuju velike i moćne za ravnodušnost prema patnji ( EU – ropsko – bosanski lonac ). U lirskim paralelizmima niz pitanja o životu i čovjeku, sumnja i ponovo - nada.
Ciklus 4. je lirika ljubavi s bujnim slikama ljepote, prirode i svijeta, ali koja se ne može porediti s ljepotom drage; ljubav kao san prema zamišljenoj, nepoznatoj, idealnoj dragoj i čežnja, silna, mladenačka, bolna čežnja koja postaje zid tišine.
Ciklus 5. Samoća, rastanak od zavičaja, zgarište, smrt djeteta i upitanost nad smislom života, a zatim i odgovor – živjeti kao čovjek čovjeku. Slijedi niz različitih motiva sa opservacijom zanimljivih likova, zatim nadrealističke slike neba, mora, noći. U ovim pjesmama slobodnog stiha lirsko – meditativni govor ima svoj unutarnji ritam.
Ciklus 6. obilježava pjesma Riječ kao simbol Komićeve poezije; «zaustavljena na usnama, a opet slobodna kao ptica». I ostale pjesme ovog ciklusa su ekspresije doživljenog trenutka koji je poticaj pitanju i refleksiji o životu, čovjeku, Bosni. Ili pjesnikove meditacije natopljene emocijom i melankolijom.
Na kraju su pjesme Poema de mortis i Pjesma o žutim gumenim čizmama kao dvije životne priče, tipične za naše ljude i njihov mentalitet, tipične, a opet posebne i tužne, ljudske i tople. Zato je dobro i važno da ova zbirka ugleda svjetlo dana kao lirsko svjedočanstvo o jednom vremenu i mladosti, njezinoj hrabrosti, vjeri i nadi, tom daru s neba što uzdiže duh i potiče na stvaranje. Fadil Komić nam je ostavio svoje pjesme koje treba čitati da se uvijek sjećamo i ne zaboravimo nikad tu divnu mladost koja nam je donijela slobodu. Slava im!
U Bihaću, 18. 03. 2007.
Senija Midžić, prof.